Kad pogledam unatrag, sjetim se događaja koji su me promijenili, koji su me učinili osobom kakva sam danas. No, bez obzira na čitav niz lijepih trenutaka, kao da se sve svodi na taj jedan dan – dan kada sam shvatila da povratka nema. Autizam je doživotno stanje.
Negacija, ljutnja, depresija… I upravo kada sam počela prihvaćati stvarnost, sve je krenulo ispočetka. I naš drugi anđeo, kojeg sam u početku smatrala utjehom, nadom u „obično“ roditeljstvo, bit će cijeli život drugačiji.
Tuga se ne može opisati. Ne samo zbog života koji više neću imati, nego zbog života koji će prema njima biti nemilosrdan, obilježen neizvjesnošću i nerazumijevanjem. Bilo je dana kada mi se činilo da me nitko ne razumije. „Bit će sve dobro, vidjet ćeš“, govorili su. A moj je očaj samo rastao.
Dug je bio put do prihvaćanja. Morala sam pobijediti i vlastitu bolest kako bih shvatila da je lakše planirati dan po dan i slaviti svaku malu pobjedu. Pronalaziti veselje u svakodnevnim situacijama: šetnji bez stresa, pjesmici ispunjenoj smijehom, obroku bez opiranja, filmu odgledanom do kraja. U svemu onome što drugi uzimaju zdravo za gotovo.
Moja djeca naučila su me strpljenju, uživanju u tišini i pokazivanju ljubavi bez mnogo riječi. Zbog njih sam danas bolja osoba.
Zrinka
