Kroz život su nas učili kako čitanje knjiga proširuje vokabular, obogaćuje znanje, razvija osobnost i socijalne vještine. Ono si što čitaš. Da li vas onda iznenađuje podatak da popis riječi koje koristimo u većini svakodnevnih situacija ima 200ak riječi? Oko 80% naše komunikacije čine upravo te tzv. sržne riječi i među njima je zapravo najmanje imenica.
Kada učimo novi jezik doima se kao da uglavnom trebamo pamtiti hrpu imenica da bi mogli komunicirati, no sržni jezik većinom čine glagoli, zamjenice, veznici i prilozi, npr. ići, doći, ti, ono, ali, i, tamo, zato… Imenice čine samo 10% sržnog riječnika, uključene su one općeg karaktera (npr.kuća, tata), a ne one koje označavaju specifične stvari (npr.mango, pijavica).
Stoga je logično da sržne riječi moraju na komunikacijskoj ploči biti što lakše dostupne i vidljive korisniku. No, koje sržne riječi odabrati? U tom dijelu nam može pomoći stručna procjena. Svaka AAK procjena bi trebala sadržavati testove kojima se definira koje je sržne riječi korisnik svladao, a onda u radu i podučavanju ih proširivati na ostale riječi, zahtjevajući uvijek malo iznad trenutne razine. Strpljivo i sustavno modelirati sržne riječi koje su nam trenutno u fokusu, čak i kada nam se čini da nas dijete ne prati.
Nikako ne smijemo zaboraviti niti rubne riječi među koje ubrajamo uglavnom imenice te specifične glagole i pridjeve (npr. odbaciti, uglađeno). Uobičajena je tako praksa da se na inicijalnu stranicu komunikatora stavljaju sržne riječi, a na neke iduće, u specifičnim mapama, rubne.
No, u svakodnevnim situacijama, upravo rubne riječi mogu roditeljima olakšati svakodnevnicu. Npr.dijete nešto zahtjeva, u sržnom riječniku bi odabralo „ja, željeti, daj mi, ono, volim“, no s tim i dalje se ne može odrediti o čemu se točno radi, dok bi uz pomoć rubnih riječi moglo jasno izraziti „crveni autić“, „stiskaju me čarape“; ili u slučaju negodovanja umjesto „ne, stop, ne svidja mi se“ može preciznije reći „promijeniti radio stanicu“, „ne majica sa gumicom“.
Postoji nekoliko metoda učenja sržnih riječi. Svaka se bazira na tome da se način komuniciranja usmjeri prema što češćem korištenju sržnih riječi. Primjerice, želite iskoristiti situaciju kuhanja za modeliranje. Prvi će vam poriv biti napraviti jednu mapu sa riječima koje se koriste kod kuhanja. No, vrlo lagano možete modelirati i bez takve specifične mape, npr. dati još, pomoći, oprati, rezati, tamo, dati mlijeko, žlica miješati, uzeti jaja…
Drugi način je korištenje tjedne sržne riječi. Pri tome se kroz tjedan dana koncentrirate na modeliranje jedne riječi u različitim situacijama: npr.dobro – dobro sam, dobro je znati kuhati, ona je dobra osoba…
Posljednji tzv deskriptivni model podučavanja, uglavnom se koristi za učenje školskog gradiva, a potiče se ispitivanje tako da učitelj formulira pitanje na način da se mogu koristiti sržne riječi. Npr. uči se o pretvorbi energije biljaka, nije potrebno u komunikator unositi riječ „fotosinteza“, nego se postavi pitanje „što se događa kod fotosinteze?“ te korisnik može odgovoriti „sunce dati energija“, „pretvoriti“, „svjetlo u energija/šećer“ iz čega je jasno da je shvaćeno traženo gradivo.
Stoga, modelirajte postupno, od sržnih prema rubnim riječima, koristeći svakodnevne zabavne situacije i – uživajte u komunikaciji.
